Dah Vjetra

Dok ova noć lagano tone u beskraj, a kazaljka na satu spokojno odbrojava vrijeme, pokušavam tu, na drugoj strani ulice, biti sretna što znam da postojiš, stvarno postojiš. Uvijek si nas uspoređivala s najvećima, iako sam ti stalno govorila da je naša priča sićušna i da za nju nema mjesta u svjetskoj književnosti, nego da je njena veličina u atomskoj snazi one prozirne suze koja vječno svjetluca u oku i stalno se čini da će pobjeći. A neće, znaš da neće.  Ljudi kažu da se s vremenom svi snovi raspadnu kao trošne lađe i raspuknu kao baloni od sapunice... Polako, jedan po jedan... Ako se to i dogodi - valjda tad shvatiš da to i nisu bili pravi snovi, da je to samo bila iluzija sna, samo dodir magličaste žudnje. Znaj,  nema te crne sile zla koja bi se mogla javiti, pa da te prestanem sanjati, željeti te, pisati ti, iščekivati te, čavrljati s tobom, slušati te kako simpatično pričaš svoje anegdote, izluđivati te svojim bubicama, čekati te da mi pričaš o ljubavi, o "muškim vrlinama" i pogledima na svijet, da mi "otvaraš oči", da mi nježno šapućeš i da me voliš... Nema te stvari koja bi mogla baciti u sjenu sve ono lijepo što smo jedno drugome rekli, kroz što smo prošli, što smo doživjeli... Ne boj se, srećo moja, ne mogu nemiri ono što može spokoj. Ne pogađa sreća - koliko boli tuga. Uvijek je nekako. I uvijek se može... I uvijek se mora krenuti dalje... Potpuno razumijem svaki tvoj oprez, svaku tvoju stanku, svaki tvoj strah, svaku tvoju ranu, svaku tvoju bol, svaku tvoju nesreću i svaku tvoju tugu. Svi mi imamo pravo na neke svoje tišine. Na neke svoje neiscijeljene rane, na neke svoje patnje i na neki svoj tihi i nijemi mir. Postoje neke stvari o kojima se šuti, o kojima se ne priča nikom, i neke o kojima se priča, i neke o kojima se priča samo prijateljima. Znaš, duboko sam uvjerena da je i tvoja i moja čitava nesreća u tome što smo se rodili na pogrešnim mjestima. Da smo kojim slučajem svijet ugledali na drugoj strani svemira, sve bi bilo drugačije. Sve ovozemaljske patnje bi nam bile daleke i svi problemi nepoznati i tuđi. Da smo se rodili na sretnijem mjestu, u sretnijoj zemlji, u sretnije vrijeme... Nažalost, na to ne možemo utjecati niti se to može promijeniti. Možemo se jedino iz sveg srca truditi pronaći one naizgled male i beznačajne sitnice koje boje život nježnim tonovima i uz koje će nam možda biti ljepše i lakše preživjeti ovo malo što nam je još ostalo da proživimo... Vjeruj mi - tako mora. Znaš, svi smo mi iz neke ljubavi rođeni. I tako je počelo. Dan nam je ovaj život na poklon, kao listić za tombolu. Možemo puno dobiti, ali ne moramo. Možemo sve izgubiti, ali ne moramo. Sreća uvijek ima dvije strane - sjaj i tugu. Nikada još nisam srela nekog ko je nenormalno bogat i beskrajno sretan... Ali znam mnoge koji su tako siromašni, a imaju tako velike radosti... Vidiš - Bog se uvijek potrudi stvoriti ravnotežu. Poslije velikih radosti obično dolaze velike tuge... I obrnuto - poslije velikih, olovnih kiša pojavi se sunce... Ponekad mi se čini da je neki car duboko negdje zakopao svoje blago i da ga niko na cijeloj kugli zemaljskoj ne može pronaći. Ali nije, vjeruj mi nije. Jer to blago je ustvari u nama i niko nam ga nikada neće začarati. Zato što je u srcu, a taj put nije za svakog prohodan. Znaš, kad god ti pričam o sreći - osjetim se pomalo nesretnom. Valjda shvatim da je sreća o kojoj sanjam tako nedostižna... I to me raznježi... Ako ti stalno misliš o nesrećama, patnjama i bolovima, o stvarima koje peku i guše, o nemirima koji te muče, o stradanjima i ranama... one ne mogu nestati, zacijeliti i proći... Ne mogu, vjeruj. One se hrane i rastu kad im pridaješ značaj. One te tada još više obuzimaju. One se šire. One bujaju. I bivaju još gore nego što su inače. I još veće. I još više peku... I žele  te dotući... I uspjet će im - samo ako im dozvoliš. Ako im se predaš. Ako ih ne obuzdaš. Svako ima nekog koga voli. Ja imam tebe. I ti imaš mene. Zar to, za početak, nije dovoljno da kreneš dalje? Svako ima nekog koga nema... I koga žali. I bez koga mu je teško. I koga ne može nitko i ništa vratiti. I bez koga se život ponekad učini težak. I siv. I nemoguć. I uzaludan... Ali ni to se ne da izmijeniti... Mi moramo ići dalje. Svaki dan živjeti kao da je posljednji. I praštati. Ne zaboravi, ljubavi moja, uvijek postoji neko ko te čeka na kraju puta. Na kraju dana, na kraju svega. Uvijek... Uvijek postoji neko ko te voli baš takvog kakav jesi, ko te baš takvog želi, kome si baš takav drag... Uvijek postoji neko ko te želi saslušati, ko samo čeka da nešto kažeš... Ja znam da si ti jedna velika i čista duša. I znam da me voliš. I znaš da te volim. Znam da ćemo uspjeti. Ja te vidim, u snove ti dođem i gledam što sanjaš. Vidjet ćeš, činit će ti se jednog dana - sve ovo što je danas tako surovo, stvarno i bolno - bit će jednom tako daleko i nemoguće, da nećeš povjerovati da smo kroz sve to prošli i da si sve to uspio preživjeti. Svi mi živimo u nekim hodnicima vremena. Često nam se čini da taj zamršeni labirint nema kraja. Volim tvoje razbarušene misli, tvoje isprepletene osjećaje, tvoje nježne riječi, tvoja brižna i čežnjiva pisma koja s vremena na vrijeme uzmem i čitam, pa ne znam da li plačem od tuge ili sreće... Volim tvoje izgubljene snove, tvoje tople emocije, pomalo stidljive ljubavne izjave, zauvijek potrošene nemirne godine, isprekidane iluzije... Tebe cijelu, takvu kakva jesi, kakva si stvorena, kakvu te znam... I sad vidiš, dok ispijaš prvu jutarnju kafu čitajući ovo moje pismo (ako se sjetiš) - u ovoj dalekoj noći, poput one tako davne i obične prošlogodišnje zime - tu sam, s tobom, i tako snažno mislim na nas. Nema te sile koja mi te može ukrasti iz srca. Ni provalije vremena i prostora koja nas može vječno rastaviti. Jesi li čula za one crne rupe u svemiru koje astronomima predstavljaju vječitu zagonetku? Ima to s tobom neke veze i ima zbilja nešto u tome. :) Eee, srculence moje - čini mi se da ću noćas umrijeti od sjećanja. A voljela bih s tobom provesti čitavu vječnost... Kad god mi na display-u piše "New massage", učini mi se da mi se mangupski smješkaš i da mi vragolasto namiguješ. Možda je to od suza, od vremenske razlike ili kozmičke prašine. Ili od ko zna čega sve ne? Znaš, shvatila sam to odavno: ti nisi s ovog svijeta - pripadaš zvijezdama s one strane svemira i sva si od svjetlosti stvoren. Želim ti dobro jutro, ljubavi moja nježna... I šaljem poljubac za sreću, za dobar i lijep dan... Svaki novi dan... tvoja "planeta"

Ti si moja mjera, zbog koje mi niko neće uspjeti prići dovoljno blizu, za njih ću zauvijek ostati daleka, divlja i nepristupačna. Tuđa. Jeste li se nekada zapitali gdje odlaze sjenke sa prvim mrakom... Nisam otišla nigdje.Tu sam kao i onoga prvog dana. Znam,poslije svih ovih razočarenja,bola,udaranja glavom u zid gdje god se okrenem,neću umjeti više da vjerujem.Neću umjeti.Neću umjeti da ujutru ustanem iz kreveta i vjerujem ponovo.Vjerujem.Neću umjeti. Neću umjeti prepoznati dobrotu u čovjeku,nakon ovih ožiljaka koje nosim na duši.Neću više umjeti. Osiromašena do ljudske bijede,poražena,ponižena podići se neću umjeti. Jednog dana,poslije izbjeglištva,strahova,unižavanja,bola,bolesti podizanja i padanja;padanja i podizanja;doći će praznina. Praznina.Kraj tunela.Neću umjeti dalje.Neću umjeti. Prekasno da se vratim natrag ,preslaba da rukama i nogama kopam dalje;Neću umjeti.Sjeću ispred ogledala,i skinuću ovu šminku pajaca,izbrisati osmijeh.Neću umjeti ponovo da ga nacrtam.Ja,najtužniji pajac dragog i veselog lica.Moje riječi koje hrabre pretvoriće se u vječni muk.Neću umjeti ništa više da kažem.Zaćutaću.Zaplakaću konačno kao prvi put oslobođena,jecati i cviliti nad svim mojim provalijama,očajima,ljubavima,razočarenjima.Nad jednom porodicom kakva je nekad bila.Ja,djevojčica u toj porodici koja imam snove,i nadu u lijepu budućnost.Neću umjeti tih snova nikad više da se sjetim.Neću umjeti.U mom svijetu svi satovi su već stali.Godinama već živim jedan isti dan.Neću umjeti ni iz tog jednog dana nikad više da izađem.Neću umjeti!Probudiću se jednom,sa dobro poznatim osjećajem u utrobi;praznina i strah,panika.Uvijek ga nekako otjeram,snagom i nadom i vjerom u bolje sutra.Preguram.Ojačam.Dignem se na noge.Borim se.Smijem se; Osjetiću ga u kostima;u venama i neću umjeti da ga otjeram.Nikad više. Neću umjeti.OVO JE MOJ SAN OD JUTROS...OVAKVU JAVU NE ŽELIM! Nikad te ne bih ostavila samu kad si nježna i uplašena - upamti - N I K A D ! Eto, to ti je za MJERU. Tvoju - pa ko uspije... nek' nosi.

Ja imam stotinu lica. Po želji. Kako mi se hoće. Oblačim ih zavisno od oblačnih,i sunčanih dana... Kako mi se ćefne. Može mi se. U meni su se sakrile sve tvoje čežnje, tvoji neostvareni snovi... Čini ti se ako pružiš ruku, tu sam...na dohvat ruke. Samo ako dovoljno jako poželiš, možes me dodirnuti,osetiti...tako ti se čini. Da,samo ti se čini. Varke su čudne igračkice,zamagle ti vid i učine da ti se zavrti u glavi kao kada siđeš sa ringišpila. Sujeta je poput opijuma koji ti zamrzne misli, i kada se probudiš shvatiš da se cio jedan svijet oko tebe, srušio kao kula od karata koju si gradio...iako si znao. Od početka si znao. I nikada više nećeš srce svoje, nekoj neznanki... Nikada više,tako ludo,blesavo,dječački. Nikome. Nikada. Ko se jednom opeče... Jer ja imam stotinu lica...takva sam. Sa loše podijeljenim kartama, sa kojima cio život blefiram. Sa licem djeteta,pajaca,zavodnice, sa blentavim osmijehom,izrazom velike tuge, ja sam i snažna,i slaba,svetica i loša, a često ispadnem najgora. Moje je srce postalo stijena, okamenilo nakon nataloženih suza, ja sam najveća dvorska luda, ja sam mali ludi vrabac, zeleni žabac koji pije sokić na uglu, u starim pocijepanim starkama, jer hoće mi se tako... I nisam više žabac kad prođem ulicom, onako kako ja umjem,sa stavom, i najvišim potpeticama, zakoračim tamo gdje svaki žamor zamre,gdje drugi počinju da krekeću, gdje se ostale pretvore u ovčice koje bleje, nebitne i male...pokraj mene. Jer eto,može mi se tako. Svoju sudbinu nosim kao prokletstvo, da povrijedim svakoga ko se drzne da me zavoli, da me poželi samo za sebe... Moji su dani godine,ja nemam zemaljske snove, ja u ovoj dimenziji odavno nisam... Brzo mi dosadi. Brzo se zasitim. Gore mi cipele,zovu me daljine. Ubija me navika,guše me tuđa očekivanja. Ne mogu da se skrasim. Da zastanem. Da ostanem. Nikada. Ja sam ona koja se ne zaboravlja,tu sam da ti prstom naslikam osmijeh na licu,da ti ojačam krila za let...da te učim kako se vozi bicikl,i kad osjetiš vjetar na licu,kad osjetiš točak kako tjeraš...okreneš se...i nema me više.Voziš sama na krilima zmaja.Kao prava velika djevojčica. Da možeš sve ispočetka...da li bi se usudila?Drznula?Imala herca?Da li bi ikada više tako blesavo,...samo srcem? Ili bi zastala...okrznula me ramenom dok se mimoilazimo...u prolazu? Znala si to na samom početku.Sve si znala.A upala si kao medvjed u vještu zamku lovca.Dok si sve vrijeme bila slobodna,širom otvorenih vrata,mogla si da odeš,da se okreneš,da mi ni ime nikada ne zapamtiš.Nikada da se ne osvrneš. Žena koje nema. Sa ono malo duše koju nosi kao prokletstvo,žigosana od rođenja,da bude drugačija,da je cijeli život gledaju kao sedmo svjetsko čudo. I traže kvar. A sve je tako jednostavno. Tako jednostavno i prosto u svojoj komplikovanosti. Nikada ne vjeruj ženi koja laže...ili možda govori istinu... Kockice su rasute po stolu...složiti mozaik. Da li sam samo vješti prevarant,koji umje da se podvuče pod kožu,ona na koju su vas majke cio život upozoravale,ona kojoj se može...ona koja ne traži i ne pita...nikada?Ona koja uvijek mora da ode?Drugačija.Sama.Svoja.Ona kojoj je "Glad beskrajna a ruke vječno prazne." Ili sam samo privatni pajac za osmjehe,remorker koji cio život vuče velike brodove na pučinu,ludi vrabac koji udara glavom u zidove...samo uplašena djevojčica...ispod svih maski kojima skrivam lice,štiteći se od gladnih koji su željni moga bijelog mesa,dok čekaju ispod žice na kojoj koračam u haljetku cirkuske jahačice?Da se spotaknem. Ona koja po žici hoda zatvorenih očiju.Da li bi za takvu stavila jabuku na glavu...kao metu...i dala joj oružje u ruke? Složiti mozaik.

How long is forever?Sometimes just a second... Ova me rečenica danas vratila u vremena kada sam vjerovala u vječnost.Sanjala sam noćas, usnila sam ružan san...Bila sam sama, i tako mi je počeo loš dan.Primih lošu vijest, koja me nije uplašila onoga što me čeka,ili onoga što me ne čeka.Nakon poklapanja slušalice, otvorila sam prozor da udahnem zraka, a suze su same počele da liju, i nijednoj nije bilo hladno, stajale su tu na mome licu, moje vjerne prijateljice...I onda mi prođe cijeli život u sekundi...Dođu dani kad shvatiš da si niko i ništa,da ništa svoje nemaš,osvrneš se za godinama koje su nepovratno prošle,godinama koje si trampila za šarenu lažu,ugađala svima oko sebe samo sebi ne,skineš naočale kroz koje si godinama gledala miša,želeći da vidiš bar konja ako ne lava.A miš uvijek ostane samo miš,ma šta vi učinile,šta god uradile za njega.Konj ostane konj...a za lava odmah nekako znaš kad je lav.I bez cvikera. Drage moje mlade djevojke i djevojčice,budite pametne,uvijek mućnite svojom lijepom pametnom glavicom.Uvijek gledajte prvo sebe.Prvo sebe pa sve ostale.Zajebite ono što vam godinama pričaju,zajebite bajke o skromnoj Pepeljugi,jer ćete završiti u još većem pepelu čekajući da neko skine vaše prnje i dronjke,zajebite to da će cijeniti vašu skromnost.Glavu dignite uvijek visoko i same od sebe stvarajte princeze.Svako jutro kad se probudite same sebe načinite princezom,posegnite za svojim planovima i snovima,jurite ideale. Nikada nemojte da žrtvujete snove zbog nekog muškarca,jer ako vam taj dozvoli da se zbog njega odreknete bilo kojeg sna,znajte da on nije pravi za vas.Samo je jedan od mnogih koji želi da vam zabrani da sanjate,da budete samostalne,želeći da vas zatvori u kuću i pretvori vas u domaćicu. Onaj koji dozvoljava da se zbog njega odreknete sebe same,da zbog njega napustite školovanje,da promijenite posao,da date otkaz,koji će vam govoriti koja prijateljica nije za vas,zbog koga ćete početi mjeriti svoje riječi,mijenjati svoj karakter,frizera,navike,koji će vam zamjerati kako se oblačite,skraćujući vam suknju i jezik,ušutkujući vas sve češće,prekidajući vas smijeh na pola...ne vrijedi ni pišljiva boba.Zbog njega ćete vremenom postati bezlična krpa,izgubićete drugove i drugarice,udaljićete se od sopstvenih roditelja i porodice.Uzimaće od vas ne dajući vam ništa zauzvrat. Kad pružite prst,uvijek će mu biti malo,tražiće cijelu ruku da je otrgne.Da je iščupa.Dušu da vam iscijedi na slamčicu,onako na kvarnjaka,na finjaka,kurvinski,pod plastom obmane i sa maskom. Onaj koji želi da vas mijenja,koji želi da vas izliva po svom kalupu,kalupu svojih kompleksa,što Edipovog što životnog,a ipak nikada nećete biti dovoljno dobre kao njegova majka,bivša djevojka,žena nekog njegovog prijatelja.Uvijek će vam vagati,prigovarati,svirati na jedan instrument da izvinite...(fini slobodno nek ne čitaju dalje.) Znaćete da je pravi,onda kad vas prihvati onakvu kakva ste,voljeće vaše mane isto kao i vaše vrline,podržavaće svaki vaš san,uvijek će vam davati krila,uzdizaće vas iznad svakoga i svih.Ako toga nema u samom početku,trči Lola trči...udaraj se nogama u guzicu dok budeš bježala. Najveća je zabluda da možete promijeniti nekoga.Najveća je zabluda misliti da je taj neko uz vas i u dobru i u zlu, i da vas nikada neće ostaviti samu.NIKADA! Znači,ili pukovnik ili pokojnik,ono što vidite i osjetite na prvu loptu,to je ono što će ostati za sva vremena.Švaleri će zauvijek ostati švaleri,mamini sinovi mamini sinovi,nasilnici će uvijek ostati nasilnici,stipse zauvijek stipse,jajare jajare,ljenštine i nesposobnjakoviće nikada ništa neće pokrenuti,jedino ćete možda vi podmetnuti svoju grbaču radeći i rintajući,pa će vam se godinama ta njegova osobina dječaka i derišta ogaditi kad dođu računi na naplatu,kad dođe prvi u mjesecu a kirija za stan mora da se plati...a on leži i fantazira o avionima i kamionima,dok vi polako shvatate da živite sa buzdovanom, sami! Ako kojim slučajem osjetite sažaljenje prema istom,e tada naročito bježite glavom bez obzira.Ako osjećate peckanje sažaljenja za njegov nesretan život,za njegove dječačke gluposti na koje se izvlači teškim i nesretnim djetinjstvom,pa dok sjedite sa njim u društvu sa samosvjesnim i zrelim muškarcima koji imaju cilj u životu,vi se nekako osjetite kao majka na roditeljskom sastanku koja je dovela svoje čedo.Nenormalan je osjećaj jedne normalne žene prema normalnom muškarcu sažaljenje.To nije u prirodi odnosa gdje muškarac treba biti vođa čopora,stabilan i hrabar koji treba da štiti svoju pećinu i svoju ženku i mladunče.Jer uz vođu čopora možete naposljetku biti samo žena,a uz dotičnog derana ćete biti cio život i muškarac i žena,a majka najviše. Rekla sam sebi,kad slijedeći put osjetim sažaljenje prema nekom muškarcu,kad ja budem ta koja će ga vući za rukav da se obrije,da zamijeni smrdljivu majicu novom,da ode da se ošiša,da kupi sebi nove patike jer su mu se ove raspale...a on je eto navikao da je majka to cio život radila za njega,naravno i gaće mu kupujućci...e tada ću lijepo sama sebi roditi dijete. Jer za takav osjećaj golicanja majčinskog instinkta,znak je da šutnete dotičnog,i da stavite prst na čelo šta vama zaista treba.Onaj koji jednom podigne ruku na vas,ma koliko poslije patetisao,plakao,cvilio,zapomagao...učiniće to ponovo.Jednom nasilnik,pa i prema drugima,uvijek nasilnik,onda ne možete očekivati da će prema vama biti nježan. Uvrstila bih tu i moralne nasilnike,koji vam svakodnevno siluju um i razum,mrcvareći vas i ubijajući vas na finjaka dok glumi brižnost i moralnost. Švaleri i ljubavnici su tek priča za sebe,onaj ko voli malo sa strane...uvijek će vam iza leđa malo sa strane.Možete biti i Monica Belucci,od jutra do mraka u čipkastom crnom donjem rublju,možete mu svaki dan servirati Tiramisu na tacni...jače od njega je da će negdje otići da jede ušećerenu jabuku,i to onu buđavu što se prodaje na željezničkoj stanici. Znači što u izlogu to i u radnji,to ćete cio život morati nositi kao prokletstvo,živeći u naivnom uvjerenju da ćete jednog dana nešto moći promijeniti.Promijenićete samo sebe,izgubićete najlepše godine svog života. Hajde sada o strahu da ne ostanete same.Plašite se da ćete ostati same,pa se hvatate za bilo šta zbog zlobnih priča iza leđa da nemate momka,da ćete ostati baba djevojke,da ćete slijedeći put možda naći gorega,da se nikada nećete udati i da ćete ostati usidjelica. Ma zajebite to. Počnite malo više da cijenite sebe,uzdignite se iznad svega i iznad svih,jer dok provodite vrijeme kraj pogrešnog,e tek onda gubite svaku vjerovatnoću da ćete možda negdje,nekad upoznati vašu drugu polovinu...znate ona priča da svako traga za svojom srodnom dušom. Ne spajajte se sa pogrešnima,kad ne klikne odmah,neće kliknuti nikada (Ovo je rekao moj brat i bravo mu ga više puta).Birajte samo najbolje za sebe,nemojte uzimati trule voćke koje vam padaju ispred nogu,budite strpljive da možda sačekate one na višim granama da sazru,pa skupite hrabrost da posegnete za njima.Trula voćka će uvijek ostati trula voćka. I bježite dok vam ne bude kasno,a nikada nije kasno pobjeći...jedan život imamo. A sad o lažnim moralistima,zlobnicima,onima koji će ove riječi i onu koja se drznula razapeti na lomaču,glumeći moralne i ispravne ljude.Moj odgovor im je...da naprđuju. Većina njih živi osrednji život,zamijenili snove i ideale za oprane gaće i skuhan pasulj,dok tamo negdje imaju tihu patnju,svoje virtuelne ljubavi,svoje ljubavnice,svoje Barbare i Ines...za kojima čeznu dok im krotka i draga žena ujutru sprema jaja i kuha kafu.Domaćom naravno.A oni glume vječne mudrace,Don Huane,Revolucionare. A sada o izuzecima.O divnim časnim i poštenim muškarcima,o ispravnim i vrijednim dobrim ljudima,koji su pronašli svoju sreću,koji istinski i iskreno vole i ljube svoje drage žene i djevojke,koji im snove pretvaraju u javu,koji se smiju zajedno,plaču zajedno,uživaju zajedno,dijele posljednju mrvicu hljeba ne plašeći se ni sutrašnjice,ni ljudi,ni Boga...ničega.Koji se smiju zajedno,od srca,vode bitku jastucima u sitne sate dok ih ne prekinu komšije lupajući im u radijator,jer ih je probudio njihov glasni kikot.Djeca koja se rađaju u takvim ljubavima,kao što kaze Anna,divna Anna... "Ljubav je osjećanje trezvenosti i zrelosti...stamenosti,zaštićenosti sa obje strane...a opet tako mekana,mirišljava i paperjasta da poželiš da njome pokriješ sopstvenu djecu ne bi li ona zapamtila osjećaj i tražila baš to u nekom drugom...kada shvate da im je korak prevelik za naše gnijezdo." Zbog ovog jedinog života koji imamo,jer upamtite nikada nećete biti mlađje nego što ste danas. Zbog snova i ideala,zbog kofera ljubavi koji nosite...Ne spuštajte ga pred bilo koju kapiju,pred bilo čiji prag. Uvijek sanjajte,tražite tragajte...ne možete otkriti okeane dok god se plašite napustiti obalu. Dok god se grčevito držite za brod koji je odavno potonuo,koji nema jedra. Zbog svega toga se drznuh napisati sve ovo. Najakše je ćutati,ne zamjeriti se nikome...biti u sjenci,biti neutralan,ne strčati. Ja strčim,pa sam spremna na vjetrove da me šibaju,da me lome,da me osuđuju...dok god bude vazduha u ovim plućima i ovo malo duše u meni...uvijek ću se zalijetati na vjetrenjače. PS.Sve ovo važi i za ženski i za muški rod! PS..Ni ova ružna vijest me nije pokolebala, samo mi je zrak, koji sam udahnula nakon nje, dao veću snagu i vjeru, da mogu i sama prebroditi ovaj period!

Sta je istinska čista sreća za mene? Sitnice koje čine život.. Prva jutarnja kafa u bade mantilu koju pijem iz crvene velike solje u potpunoj tišini. Lavež pasa iz daljine,kad provirim kroz prozor namrgodjena i bunovna i njihova blentava igra mi razvuče osmijeh na lice... "O ne,opet su iz komsiluka dovukli neciju patiku i sad je glođu i otimaju se o nju kao za suhim zlatom" Miris mog sampona za kosu,od pravih divljih ljubičica. Ukus Croassana iz "Dorothe-e" pojeden onako s nogu. Jesenji zraci sunca koji me griju dok hitam ulicama grada. Dječak od četiri godine koji šeta sa dkedom od preko 80.godina. A onda ga pita "Deda šta pjeva Azra".Zastanem ukopana ne vjerujući šta sam čula,ne očekujuci odgovor. A onda čujem djeda "Usne vrele višnje".I nasmiješim se novoj generaciji i djedi šmekeru. Ima nade. Vraćam se sa posla. Dvije plavuše sa buketima cvijeća prolaze pokraj kordona policije,tik uz njih.Salutiraju nam.Salutiramo im.Smijemo se zarazno.omenat koji je na trenutak promijenio tešku svakodnevicu. Odlazimo sa osmijehom.Ostaju sa osmijehom.Cio vod pod punom opremom i dvije nježne djevojke. Osmijeh zaista ne košta ništa. Mama koja zove da kaže da je pravila pasulj,da dodjem obavezno.Ima i svježa salata od kupusa (moja omiljena).Taj ukus njenih jela spremljenih sa ljubavlju,postavljen na čstoj bijeloj krpi.Uz obavezno nutkanje,koje me izluđje.To je nezaobilazno.Začin jelu. Kada se vraćam sa posla,umorna i gladna,tata koji dođe na moja vrata u neka doba samo da mi donese šerpicu i svjež hljeb. "Sigurno si gladna", sapuće mi i već odlazi. "Da ne moraš ustajati sutra rano zbog hljeba. Naspavaj se." Okreće se oko sebe dok hitro odlazi,da neko nije čuo taj izliv čiste nježnosti,koja me zaboli. Svaki put. Miris vazduha poslije kiše. Miris jorgovana i divljih ljubičica.Prvi put u jesen kad primjetisš da je lišće opalo,dok šetaš sa nekim ko te drži za ruku. Ukus prvog poljupca. Iznenadna poruka..."Nedostaješ, pile". Zagrljaj. "Onaj" osjećaj u stomaku kad je cio svijet tvoj. Jesenje sunce,koje te izmami iz kuće prvi put u zimskim čizmicama i teksas suknjici. Miris planine,ukus planine,boje planine,zvukovi planine. Mene kakva sam na planini. U mislima sam stalno na planini. Smeh mojih malenih komšinica kad im dođu drugarice,pa ostanu na spavanju i kikoću se do sitnih sati.Ljepota i bezbrižnost mladosti.Sjaj u očima,nada u srcu.Ti dirljivi snovi o onom "Živjeli su sretno i zadovoljno..." Ponos u očima starih ljudi,dok čekaju za pola hljeba i jednu bananu. Otmjenost u tom pohabanom ali čistom odijelu. Izraz ženica koje se rašire na najmanju ljubaznost, drhtave ruke koje vade to malo crkavice i plaćaju za goli život. Glave visoko uzdignute. Kad su u paru,kao dvije grlice stisnuti jedno uz drugo, gledaju sunčan dan,sjede na klupi,vade sendvić iz torbe, nježno odmotavajući salvetu da je iskoriste i drugi dan. Njihov poseban dan života.Život je lijep. Kad ležim ušuškana pod dekom i čitam knjigu. Pijem cedevitu. Kad vidim životinju koja je uspješno pretrčala ulicu. Dječija kolica koja gura otac.A tek kad je u tim kolicima djevojčica. Rijetki su očevi koji guraju kolica,obratite pažnju... Ako ih i vidite,u pitanju je nasljednik.Brdoviti Balkan. Svaki izuzetak,koji mi ogrije srce,probudi nadu. Svaki bistrooki pogled koji susretnem. Svaki lijep gest,svaka lijepa riječ.Ljudska riječ. Domaći kajmak na vrućem hljbu.Prstima. Dobro crno vino. Miris mojih "Euphoria" sapunica koji mi uljepšaju svako kupanje. Moj rodni grad u jesen.Njegova svjetla noću. Dobar film u kinu uz obavezne kokice za ponijeti. Pozorišna predstava koja tek treba da počne. Život je lijep. Sitnicama obojiti ovaj svijet,slobodno dajete sebi oduška, napišite koje male stvari vas čine sretnim...

Mali, mali, mali ljudi. U njihovim malim, malim, malim životima. Život koji im prođe kao tren, bačen i promašen u njihovoj slabosti. U njihovom kompromisu. U njihovoj jadnosti. Koji pužu kao vinogradarski puževi ostavljajući samo sluzav trag. Prazne riječi o tome kako je lijep ovaj svijet, ovde bumbar onde cvijet. Koji lažu sebe bijedno, svi ti brakovi i veze koji predstavljeni drugima izgledaju da valjaju. A truli su do srži. Smrde na kompromis, smrde na bljutavost, na buđenja leđa uz leđa. Na dodire bez strasti, na muziku bez tonova. Na životinjsko produženje vrste jer im otkucava biološki sat. Jer treba tako. Živjeti sa strancem, a biti sam, riječi ne progovoriti a pričati, prazne priče u kojima ne kažu ništa. Kastrirani muškarci i frigidne žene. Dodir bez dodira, čist životinjski čin poraza. Dva tijela čije se duše ne prepoznaju. On je siguran, ima posao i platu, sprat roditeljske kuće i plac pod sadnicama. Slikaju ga kao ono magare na plaži u odijelu koje ga žulja dok ga ljubi tetka sa hladnom trajnom koja mu je poklonila najskuplji servis šerpi ...ili punica u zlatnoj haljini sa sarma punđom... To isto magare na plaži, na ljetovanju na kredit, sa priručnim frižiderom, suncobranom, koje slikaju kako uživa izgorio kao rak...pa sa potomkom u rukama, dok se u pozadini vidi majka tog potomka istog praznog pogleda i posivjelog lica...ostarila prerano, propala, pretvorila se u ljušturu. Ona je naizgled krotka, pogodna za oblikovanje, ne mnogo pametna, plodna i podantna, zanimaju je životi komšinica i poznatih ličnosti koje svakodnevno upija iz časopisa pa o svom životu ne mora mnogo da vodi računa. Komentariše naznake celulita omiljene joj pevačice dok joj guzica od prženih krofni postaje sve veća, ali nju ne vidi, svoju guzicu, niti svoj brak, dok počinje omiljena turska serija. Ali zato postoji čarobno mjesto...Facebook... Mjesto gde su im svi prijatelji, iako se organski ne podnose, mjesto gde su svi brakovi savršeni, a sva djeca preslatka, mjesto gde se gledaju slike tuđih ljetovanja i tuđih strija i stomačina, tuđi priručni frižideri i divne plaže Turske i Grčke...zbog koje će se najčešće grčiti cijelu zimu, da je otplate. Te divne fotografije idiličnih porodica, novih poznanstava na plaži koji im po povratku postaju novi facebook prijatelji, dok oni stari postaju ljubomorna bagra i pogana familija koja im ne ostavlja komentare ispod tih idiličnih forografija "Ljepotice, prezgodna si", "Hvala, zbog toga je moj dragi tako zaljubljen u mene", "Šećeru", "Ribetino". Facebook, ta obećana zemlja u kojoj će pripadnici bivših predaka lovaca, današnji vinogradarski puževi, štititi ostatke svog samopoštovanja stavljajući fotke dok su pijani ko svinje sa svojim drugovima, sličnim vinogradarskim puževima, uz komentar, "Volim hladno pivo", "To care!", a onda kad ih prođe euforija kao poslednji trzaj nekadašnje muškosti postaviti neku pjesmu,ili prepisati neku mudrost velikana, u nadi da će je pročitati neka mu davna izgubljena ljubav, pa će patiti za takvom muškarčinom koju je izgubila, a on je fin i uzoran muž i otac. Hotelske i iznajmljene sobe, u koje će bježati, salaši koji će ih skrivati od pitome i učmale ravnice, znatiželjnih komšija i rodbine, dok sa svojim izgubljenim kvazi ljubavima na jednu noć oživljavaju stare dane.Pa se pod izgovorom službenog puta vraćaju kao olinjali kerovi na kuhan grah.Sa rebarcima. Domaćim. Sušenim. "Ništa bolje od domaćeg grahaa i hladnog piva kraj moje drage porodice". "Divna ste porodica, baš se vidi da se volite." "Preslatki ste". A onda će moralisati, pisati i pričati o leptiru i cvijetu, bacati kamenje na nevjernike. Ah ti divni, divni, ispravni ljudi. U njihovim moralnim, moralnim, moralnim životima.Jbt, koji šljam!

U ovom nepostojećem svijetu ja sam Vjetar. Nosim ime divljeg vjetra i kršim sve kuda podivljala prođem. Ona koja nikada nije druga. Ni prva. Uvijek i samo Jedna Jedina. Život mi je prošao u čekanju. Čekanju života. Čekajući da završim školu, čekajući da položim ispit, čekajući da završim fakultet, čekajući prazan autobus u kojem ću moći da sjednem, čekajući uređenje doma, čekajući da se svaki muškarac koji je bio pokraj mene promijeni, da se odbije od majčine sise, i stane uspravno pokraj mene. Čekajući da se zaposlim, da se osamostalim, čekajući da se oporavim od poraza, čekajući pravi trenutak da napustim svakog vinogradarskog puža, da ga zaštitim, ne povrijedim... Čekajući da mi roditelji ozdrave, čekajući da mi prijatelji odboluju dječije bolesti, čekajući ljetovanja i mora koji su mi obećavali nove početke, čekajući jesen koja mi je donosila samo poraz. To poražavajuće saznanje da sam, čekajući da počnem živjeti život, prošla kroz taj isti život kao slijepac, ne kušajući ga, ne živeći ga. Dobra svima osim samoj sebi. A onda se rodila Vučica. Ne znam u koje je svitanje došla, kako je zaposjela moje vene i moje misli, da li u trenutku dok sam nijema od jecanja ležala na hladnim pločicama kupatila, ili dok sam puzala po podu, dok sam gutala knedle primajući noževe u leđa ljudi koje sam zvala svojim prijateljima, ili dok sam se suočavala sa slabićima koji su željeli da posjeduju moje vreme, moje misli, i moje tijelo. U ovom svijetu ja sam Vučica. Surova i hladna. Nedodirljiva. Vučica sam i tijelom i duhom. Ljušture bijednih pojava koje susrećem vide samo moju spoljašnjost. Ne dozvoljavam im da priđu. Ponekad me zavara privid mogućeg Vuka, koji bi razumio ono vučije u meni, koji bi se drznuo da zavija na mjesec, da prkosi, da se bori sa zvijerima danju, a noću da mi liže rane, ne plašeći se da mu priđem blizu, toliko blizu da se usudi da utone u san, osjećajući moj dah na usnama, koji će udisati, dok me drži u rukama. Privid traje kratko. U svitanje osjetim slabost, ono ljudsko i bijedno u njima. Zarijem im zube u vrat, i ostavim da iskrvare kraj puta, ni ne osvrćući će za njima. Vukovi su dostojanstveni, njihov princip je da ubijaju samo da bi se nahranili, i da se odbrane. Naučila sam da se čuvam, zbog toga sam postala surova. U ovom svijetu, ja sam ona koju prezirete. O kojoj pričate, kojoj potajno zavidite. Umjem da se podvučem pod kožu. Kad mi se hoće. Odbacujem slabe bez trunke sažaljenja, bez kajanja. Kao što u prirodi majke odbace slabe mladunce za koje znaju da neće opstati u ovom i ovakvom svijetu, ne dajući im šansu. Ušuškana u vašem svijetu, samo vas posmatram. Okrećem glavu, ne želim ni da vidim, ni da čujem. Stare izlizane priče. Mrzi me da razgovaram. Ne ulazim u razgovore, okrećem glavu, ne zanimaju me njihove priče niti pokušaji da me osvoje. Dosadni su. Prazni. Svi tako isti, tako bolno podsjećaju jedan na drugoga. Smiješni su mi, tako mali i tako predvidivi. Mogu da predvidim, bez greške, svaki njihov potez, svaku riječ, svaki gest. Igram se sa njima kao mačka sa miševima. Mrzi me da ih gledam, za njih sam samo crnka koja je odbojna, hladna i arogantna. Dajem im varku da mogu da me imaju, samo ako požele, jedna od mnogih, slična klonovima oko nje, savršeni oklop koji me brani od ljudi. Ne razgovaram sa njima, mrzi me. Ne dozvoljavam da me upoznaju. Prođu pokraj mene oni koji imaju sreće, a ostanu kraj puta mali slabi primjerci nekadašnjih slavnih predaka. Poraženi. A lijepo sam im na samom početku rekla. Razvodnjene krvi, genetike pomiješane sa lošom lozom, nekadašnji potomci vitezova čija se krv razvodnila sa nepismenom kćerkom konjokradica, ili pretkinja nekadašnjih vitezova iz čije je utrobe izašao sramni potomak dezertera koji je čistio klozete i izdavao braću za šaku srebrnjaka. Ne možete me razumjeti. Ja nisam poput vas, ja ne pripadam vašem svijetu. I nikada nećete razumjeti ovo moje prokletstvo... "...ovu ogromnu snagu kojom sam obdarena, tu neodoljivu potrebu da ujedam ako me neko napadne, ovu glad koju ne uspijevam da zadovoljim i ovu divlju slobodu koju svuda tražim od kada su me zatvorili...a nikako da je pronađem." Vuk koji jednom osjeti drugog vuka, nikada više neće moći da legne sa ovčicom. To je najveće prokletstvo. Lutam i tumaram ovim prostranstvima, tražeći svoj čopor, rasut pod ovom kapom nebeskom. Da se možda i ja jednog dana vratim kući. Među svoje.

“Posrćem, padam, ustajem…Teškom mukom nastavljam dalje, ali idem naprijed…Sve sam željnija i sve više i više se penjem. Nazirem sve širi horizont. Svaka je borba – pobjeda.” Helen Keller


Ovaj sam citat pročitala prije par dana, i najviše je zaslužan za neko prelamenje mene same sa sobom.Već par sedmica se lomim, trgam, propadam, padam a niko da ti bar ovlaž ruku ponudi.Nisam od onih osoba koja se oslanja na druge, koja se grčevito steže i iščekuje da je neko "prodrma", nisam jedna od onih koja traži preostalu kap u jedinoj čaši vode kako bi preživjela, ali jesam jedna od onih koja će uvijek pružiti sve ovo navedeno drugima.Prije sam mislila da je to ispravno, vodila se onom :"Svako dobro se dobrim vraća", ali očito više ništa od toga nije istina niti se tako živi.
Dobila sam novi posao, u okruženju ljudi koji su svi za pola moga života stariji od mene, pa kroz neke priče "iz hodnika" sam shvatila kako su došli tu gdje jesu.Misleći samo na sebe.
Ja kao da nikada sebi nisam bila važna.Shvatila sam to prije par sedmica, kada sam shvatila da ako sebi niste važni nećete biti ni drugima.Ako sebe prvo ne volite, neće vas niko drugi voljeti.
Uvijek sam davala svoj maksimum u svemu.U prijateljstvu, u ljubavi...U ljubavi najviše.Iskreno, uvijek bih iz svega izašla povrijeđena, slomljena i uvrijeđena.
Znam da mnoge od nas život nije mazio, da smo svi duboko hodali po trnovitom putu, i izašli onako kako samo mi znamo da jesmo.Isto tako znam i da neki nisu ni izašli iz njega, već ga djelimice raskrčili.Shvatila sam da ne želim iza sebe više ostavljati repove i tragove, već prosto izaći iz svega što me psihički i fizički slama.Po cijenu bola i suza.
Ne volim mnogo pričati o sebi, ne zato što ne želim niti što krijem nešto, odavno su karte moga života otvorene, već prosto iz razloga što želim da moje ćutanje bude moja izrečena rečenica.Pogotovo onima do kojih mi je stalo, a takvih je i premalo čini mi se.
Dvije sedmice prelamanja, stresa, doručkovanja i večeranja suza je nešto što me je koštalo tahikardije, dijareje (da prostite), insomnije i namrgođenosti koju niko od mene nije navikao.Dovela sam samu sebe do toga da me ljudi, koji su mi privatno i poslovno bliski, gledaju sa dozom sumnje i pitanja da li smiju da mi kažu dobro jutro.Sa tim je gotovo.
Nijedna osoba za koju znam da me voli na bilo koji način nije zaslužila moje odbijanje, moje neraspoloženje i moje frustracije.Dosta s tim.Kategorično stavljam jedno veliko STOP na sve to.Volim sebe, volim kada mi ljudi sa kojima radim, i koje sam tek upoznala, i koji su kako sam već rekla stariji od mene za pola mog života, kažu: "Ti si moja inspiracija";"Tvoj osmijeh ove kancelarije osvježava".Nikada nisam bila pobornik laskanja, cinizma, sarkazma i uvijek sam u lice govorila sve što mislim, ali ove rečenice su me navele na to da se zapitam:"Pa, zašto bih ja dozvolila da bude drugačije"?
Ljubav je lijepa kada se desi, ljubav je lijepa kada se sa njom budite ujutro i kada navečer liježete, ali nije lijepo kada osjetite da to drugoj strani više ne predstavlja ono što nekada jeste.Ma, koliko se trudili da to pokažemo i dokažemo, žena najbolje osjeti kada jedan dio nje odlazi od nje.
Pročitah neki dan rečenicu koja kaže :"Kada osjećaš da se lomiš, ti pogledaj visoko,i kad' vidiš da gaze po tebi, ti se digni sa poda.I kad' vidiš da se ljubav polako gasi, pusti je da ide . . ...ŽIVOT TE NIKADA NEĆE MAZITI, ne dopusti da budes igračka . . Digni glavu visoko, nasmij se svojoj sudbini . . SAMO TAKO ĆEŠ POSTATI ČOVJEK, jer Bog je stvorio razmake između prstiju da bi jednog dana, kada dođe neko, ko je stvoren baš za vas, popunio tu prazninu, držeći vas za ruku, zauvijek.."
I dalje mislim da imam tu osobu, ali i ako više nemam, znam da smo oboje na gubitku.Ja, zato što znam da ću ostati bez dijela sebe, a ona zato što će izgubiti i sebe i mene.

Dobar ti dan, lijepo Sarajevo.Sunce je na odmoru, od danas ja sijam

Kad god sam popila gorku čašu, imala je talog meda. Kad god sam savladala neku šumovitu prepreku, dospjela sam u zelenu ravnicu. Kad god sam izgubila prijatelja u nebeskoj izmaglici, nasla sam ga u osvitu jutra. Koliko puta sam svoj bol i jad pokrivala trpeljivošću nadajući se da za to slijedi nagrada! Ali, kad bih ih otkrila, vidjela bih da se bol u radost preobrazio i da je jad bodrost postao. Koliko puta sam sa prijateljem prolazila pojavnim svijetom misleći da je glup i nerazuman, ali sam uvijek u tajnome svijetu sebe smatrala tiranom i nasilnikom, a njega mudrim i pronicljivim. Koliko puta sam, opijena nektarom vlastite duše, sebe i svoga sagovornika smatrala jagnjetom i vukom, a kada bih došla k sebi vidjela bih da smo oboje ljudi. I ja i vi, ljudi, očarani smo onim što se iz nas javno ispoljava, a prenebregavamo suštinu u nama skrivenu. Ako neko od nas posrne, kažemo da pada; ako polako ide, kažemo da je slabić koji propada; ako zamuca, kažemo da je nijem; ako uzdahne, kažemo da je u samrtnom ropcu i da umire. I ja i vi strašni smo poklonici ljuštura koje zovemo '' ja '' i površnosti zvanih ''vi '' – zato ne vidimo tajne duha u svome '' ja '', niti tajne duha u '' vi ''. Šta možemo učiniti kada smo, zbog vlastite uobraženosti, nemarni prema istini u nama? Kažem vam, a možda su moje rijeci veo koji prekriva lice istine u meni, kažem i vama i sebi: Ono što vidimo očima samo je oblak koji nam zaklanja ono što treba da vidimo dušama; ono što čujemo ušima samo je buka koja zaglusuje ono što treba da usvojimo srcima. Ako vidimo policajca kako hapsi čovjeka, ne treba da mi sudimo ko je od njih prijestupnik. Ako vidimo čoveka oblivena krvlju, a drugoga okrvavljenih ruku, razumno je da ne presuđujemo ko je ubica, a ko žrtva. Ako čujemo čovjeka kako pjeva, a drugoga kako plače, valja da se strpimo dok ne utvrdimo koji od njih je veseo. Ne, brate, ne sudi o istini u čovjeku prema onome što on ispoljava, niti uzimaj njegove riječi ili neko djelo kao simbol njegove nutrine. Jer, ima mnogo onih koje omalovažavaš zbog njihovog teškog jezika i oskudna govora, iako su prepuni umnosti i osjećanja. Takđer je mnogo onih koje nipodaštavaš zbog ružna izgleda i nedolična života, a oni su jedan od nebeskih darova, jer u ljudima ima božanskog daha. Katkada u jednome danu posjetiš i dvorac i straćaru. Iz prvoga izlaziš zadivljen, iz drugoga tužan, ali kada bi mogao zanemariti pojavnosti koje ćulima opažaš, tvoje divljenje ne bi bilo tako veliko, već bi se u tugu pretvorilo, a na drugoj strani bi se tvoja tuga do divljenja vinula. U toku dana možeš sresti dva čovjeka. Jedan ti se obraća glasom što liči na bijes oluje i pokretima kao u vojnika dostojna strahopoštovanja, a drugi ti govori bojažljivo i stidljivo, drhtavim glasom i isprekidanim rečenicama. Ali, kada bi ih mogao vidjeti na iskušenjima, ili u činu žrtvovanja u ime principa, znao bi da napadna plahovitost nije hrabrost i da nemuška stidljivost nije isto što i bojažljivost. Katkada pogledaš kroz prozor i među prolaznicima ugledaš monahinju kako ide na jednu stranu i prostitutku koja ide na drugu stranu te odmah pomisliš: Koliko li je dostojanstvena jedna, a koliko li je ružna druga. Ali, kada bi zatvorio oči i za trenutak oslušnuo, čuo bi šaputanje u vazduhu: Jedna se za me moli, a druga mi bol želi; u duši svake od njih je sjenka Duha. Katkada ideš svijetom tragajući za onim što se zove civilizacija i razvijenost te uđeš u grad sa velelijepnim palatama, divnim hramovima i širokim ulicama. Narod u njemu hita na sve strane: neki kao da bi kroz zemlju prodrli, neki kao da bi poletjeli, neki kao da bi munju uhvatili, neki kao da bi sami vjetar dohvatili, a svi su u prelijepoj odjeći, sa sjajnom dugmadi – kao da im je praznik ili festival. Poslije izvjesnog vremena, put te dovede u drugi grad sa bijednim kućama i tijesnim sokacima koji, kada kiša padne, pretvore se u glinena ostrva u moru blata. Kada ih sunce ogrije, pretvore se u oblake prašine. Mještani su prosti i jednostavni, kao tetiva na luku: idu lagano, rade polako, gledaju te kao da kroz tebe gledaju negdje daleko te napuštaš njihovu zemlju osjećajući odvratnost i ogavnost, govoreći: Razlika između onog što vidjeh u jednom i u drugom gradu je kao razlika između života i smrti. U prvom gradu je snaga na vrhuncu, a u drugom krajnja nemoć; u prvom je proljetna i ljetnja mladost, a u drugom jesenja i zimska apatija; u prvom je upornost mladosti razigrane u vrtovima, a u drugom je staračka nemoć što iščezava u pepelu. Ali, kada bi oba grada mogao pogledati božjim očima, vidio bi da su oni kao dva srodna stabla u jednoj bašti. Kada bi tako mogao duže pronicati u njihovu suštinu, vidio bi da ono što ti se činilo naprednim u jednome samo su kratkotrajni, sjajni mjehurići, a da ono što si smatrao apatijom u drugome je nevidljiva, postojana vrijednost. Ne, život se ne sastoji od svojih pojavnosti, već od onoga što se ne vidi; sav vidljivi svijet nije sadržan u svojim ljušturama, već u suštinama; o ljudima ne treba suditi po licima, već po srcima. Ni vjera nije sadržana u izgledu bogomolja, u onome što grade sveštenici i tradicija, već u onome što se krije u dušama i što postoji u namjerama. Ni umjetnost nije u onome što čuješ ušima, bilo da je to tiho zvučanje pjesama, zvonjava riječi u kasidama, ili linije i boje koje na slici opažaš očima. Umjetnost je u onim nemustim, treperavim distancama između tonova u pjesmama; u onome što do tebe dospjeva posredstvom kaside, a što je u duši pjesnika ostalo neizgovoreno, mirno, samotno; u onome čime te slika nadahnjuje, gledajući je, vidiš nešto dalje i ljepše od nje. Ne, brate, ni dani ni noći nisu sadržani u svojim pojavnostima; ni ja, koja sam samo putnik u vremenu, nisam sadržana u ovim riječima koje ti izgovaram, osim tek toliko koliko su riječi u stanju da ti prenesu moju mirnu nutrinu. Zato me ne smatraj neznalicom prije nego sto dokučiš moje tajno biće, a ne smatraj me ni genijem prije nego sto oslobodiš moje biće onoga što sam od drugih preuzeo. Ne reci: Ona je škrtica tijesne ruke, prije nego što moje srce sagledaš, ili da sam plemenita i blagodarna prije nego što saznaš šta me podstiče na plemenitost i blagodarnost. Ne smatraj me ni zaljubljenikom dok ti se moja ljubav ne objavi u svoj svojoj svjetlosti i žaru, niti me smatraj praznim dok ne dotakneš moje krvave rane.

...I ne znam od kog bola on je ostao i da li je to bilo jutro ili suton kad se urezao u moju dušu... Takva je naša duša. Ispunjena uspomenama koje nas rastuže, nasmiju, zabole. Ponekad namjerno diramo te stare ožiljke iako znamo da nas čeka neprospavana noć. Pa onda kroz prozore gledamo u neko tuđe nebo i uzalud tražimo one zvijezde ka kojima smo nekad davno upirali čežnjive poglede i samo njima odavali tajne prvih mladalačkih ljubavi. Pa se naprežemo da čujemo onaj ljetni povjetarac što je šaputao u krošnjama drveća ispod kojeg smo se, držeći svoju prvu ljubav za ruke, skrivali od radoznalih pogleda. Ali...umjesto tog šapata samo uzdah srca svoga čujemo. Prohujalo je vrijeme i mnoge vode protekle....nema više ni parnjača ni zvižduka vozova koji su najavljivali da smo blizu onog koji nas na nekom sivom peronu čeka uzdrhtalog srca. Niti išcekivanja poštara da nam glas od voljene osobe donese pa da po ko zna koji put pročitamo riječi koje su drhtavom rukom pisane; "ljubim te", "mislim na tebe", "nedostaješ mi". Pa prislonimo pismo na grudi i uzdahnemo od nekog slatkog bola što nam kroz srce mine... Od svega ostaše samo uspomene od kojih se pobjeći ne može.Čak i kada bi znali put što vodi u zaborav, mi ne bi pošli njime. Već se uvijek istom stazom vraćamo što vodi do mora uspomena. I uronimo u te talase koji nas miluju, nose, vuku u dubine.... I plovimo, plovimo ka onim nekim dalekim, nedostižnim obalama što nas svake noći zovu i mame. I onda se odjednom probudimo jer se uplašimo da ćemo potonuti u tom uskovitlanom moru uspomena. A kad se pogledamo u ogledalo...vidimo ispod očiju nekoliko sitnih kapi...blistavih...slanih...